Društvo

Tri godine od masovnog ubistva u Ribnikaru: Ožiljak u kolektivnom pamćenju i društvo koje ne čuje oluju

Foto: N.Stojićević/Boom93

Foto: N.Stojićević/Boom93

Na današnji dan pre tri godine dogodilo se prvo od dva masovna ubistva koja su duboko potresla Srbiju. U Oglednoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar na Vračaru učenik te škole ubio je deset osoba (devet učenika i radnika obezbeđenja) i ranio još pet učenika i nastavnicu. Ubijeni su Ana Božović, Sofija Negić, Mara Anđelković, Andrija Čikić, Bojana Asović, Angelina Aćimović, Ema Kobiljski, Katarina Martinović i Adriana Dukić, kao i čuvar Dragan Vlahović. Njihove porodice bore se sa neizmernom tugom, a društvo sa posledicama toga da smo zakazali u prevenciji, ali i u odgovoru na užasne zločine.

Piše: Senka Vlatković Odavić, urednica i novinarka Insajder TV

Početak ovog teksta je kršenje načela novinarstva, pišem ga u prvom licu, pišem ga prvenstveno zbog stradalih i njihovih porodica. Ali, pišem ga i kao epitaf jednom društvu koje nije imalo snage da stane, koje je pristalo da potone u vrtlog nasilja.

TREĆI MAJ, namerno velikim slovima, jer ne znam kako drugačije da opišem strah, tugu, sramotu i jezivu prazninu koji su obeležili taj dan 2023. godine. Dečak ubica ubio je Anu, Angelinu, Katarinu, Emu, Maru, Andriju, Sofiju, Bojanu, Adrianu i njihovog čuvara Dragana…Verovala sam da ćemo stati, da ćemo razmisliti, da ćemo pokušati da budemo bolji. Nismo. Zakazali smo pre tog dana, a posle... Nismo bili spremni da priznamo. Kažem mi i namerno pišem malim slovima, mi smo društvo, svako od nas, svako za sebe... Izvinite.

Deca su se vratila u škole 8. maja, kao da je bilo najvažnije da odglumimo da je sve normalno, „da ih što manje traumatizujemo“, objašnjavali su nadležni. Ponavljali su kao papagaji neku tešku stranu reč empatija, verujem zato što je svima bilo jasno da bismo, da su upotrebili reč saosećanje, počeli da se preispitujemo, a nismo mogli ili nismo želeli.

Tog dana se moj sin vratio iz škole, tužan, kakav je bio posle 3. maja. Moja majka ga je pitala kako je, šta su pričali, čega se plaši. Odgovor koji je usledio me je doslovno sledio. „Znaš bako čega se najviše plašim… Da bude kao kada brod potone, more se zatalasa i uzburka, ali se onda sve smiri i zaboravi. Toga se plašim“, rekao je moj tada desetogodišnjak, u dnevnoj sobi, na oko 300 metara od mesta na kome su uplakani građani palili sveće i ostavljali poruke, igračke i cveće.

Izvinte deco, baš to smo dozvolili da se dogodi.

Treći maj 2023. godine će ostati kao ožiljak u kolektivnom pamćenju i svi će znati gde su bili kada su prvi put čuli vest u pucnjima u Osnovnoj školi.

Dan koji je počeo pucnjima koji su odjekivali školom i sirenama koje su odjekivale vazduhom, završio se zaglušujućom tišinom na ulici. Građani su se sponatnao okupili u blizini škole. Niko ih nije pozvao, niko nije morao da ih organizuje. Dan i veče su ispunili tuga i nemoć.

Nastradala su deca koja su imala svoje snove, koja su svirala, komponovala, plesala, kreirala svoju budućnost i donosila sreću porodicama i ljudima oko sebe.

Sati nakon masovnog zločina: Neizvesnost

Datum 3. maj 2023.godine. Vreme: 8.42 Ovo nisu brojevi i nikada više neće biti. Tada je maloletnik od 13 godina počinio dotada u Srbiji nezapamćen zločin. Ubio je devetoro učenika Ogledne osnovne škole Vladislav Ribnikar i čuvara. Ranio je pet dečaka i nastavnicu. Dete je pucalo u decu. Ispostaviće se da je znao da nije krivično odgovaran, ispostaviće se da je sve pripremao u svom stanu, u kome živi sa majkom i ocem, da ga je otac vodio u streljanu, da je došao do pištolja, da škola nije uredila ono što je njen posao, nije preduzimala mere potrebne za uočavanje i reagovanja na probleme u ponašanju i psihičkom stanju učenika.

Tek šture informacije policija je saopštila oko 9.30 informacijama o uviđaju. “Policija je uputila sve raspoložive patrole, odmah izašla na teren i uhapsila osumnjičenog maloletnika, učenika sedmog razreda, koji je, kako se sumnja, iz očevog pištolja ispalio više hitaca u pravcu učenika i obezbeđenja ove škole. Zbrinjavanje povređenih je u toku, kao i rad policije na utvrđivanju svih činjenica i okolnosti u vezi sa ovim događajem”, stajalo je u saopštenju.

Roditeljima čija su deca tog jutra bila u školi, niko se nije obraćao, a oni su pokušavali su da dođu do infomacija o svojoj deci. Neka deca se nisu javila... Roditelji su trčali od bolnice do bolnice, pa opet do škole... Sekunde kao večnost…

Zatim je, u 11.28, na mejlove redakcija, stiglo saopštenje policije: “U pucnjavi koja se jutros dogodila u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar na Vračaru ubijeno je osmoro dece i radnik obezbeđenja, dok su šestoro dece i jedan nastavnik škole ranjeni i trenutno su zbrinuti u Urgentnom centru i Tiršovoj”.

Posle 12 sati je iz MUP-a stigao poziv roditeljima koji nisu stupili u kontakt sa svojom decom da dođu u SUP Vračar.

Objavljivanje spiska mogućih žrtava: Odgovornost vs odlikovanje

Tek oko pola dva toga dana javnosti su se obratili načelnik beogradske policije Veselin Milić, tadašnji ministar prosvete Branko Ružić i tadašnja ministarka zdravlja Danica Grujičić. Uz sve detalje i pa i neumesna nagađanja o uzroku masovnog ubistva tu konferenciju obeležilo je javno pokazivaje spiska koji je navodno sastavio dečak ubica, a na kome su imena onih koje je navodno želeo da ubije.

Spisak se prvo pojavio u nekim medijima i na društvenim mrežama, i to fotografija na kojoj spisak drži ruka u hirurškoj rukavici. Iako su kasnije roditelji ubijenih i ranjenih tražili krivičnu odgovornost za Milića i nn lice, to se nije dogodilo. Milić je čak odlikovan u februaru 2024. za hrabrost.

Za objavljivanje spiska okrivljeni su mediji, čak je i poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti naveo da nadzorom nije utvrđena odgovornost načelnika beogradske policije, jer nije identitet maloletnika učinio dostupan javnosti, odosno oni ne bi mogli biti na osnovu toga identifikovani.

Iako je jasno da se odgovornost za objavljivanje spiska nikako ne može pripisati medijima, ne treba zaboraviti da su i pojedini mediji, pogotovo u ovom slučaju, kršili i najvažnije postulate profesije.

Već u prvim satima kroz pojedine medije licitiralo se brojem stradalih, saopštavani su inicijali dece koja su u bolnicama, bez ikakvih ograda, kao da je to vest oko koje se bilo ko sme utrkivati. A onda su usledili naslovi u kojima je dečak ubica ne samo identifikovan, nego i hvaljen kao dobar učenik, pobednik na školskim takmičenjima. Mediji su se, ustvari takmičili koji će više puta prekršiti kodeks novinara i nanosili bol porodicama i prijateljima stradalih. Tekstovi su obilovali senzacionalizamom, iznošenjem traumatičnih detalja, spekulisanjem o motivima, napadom na privatnost žrtava i njihovih porodica uz konstatno publikovanje neproverenih ili neproverljivih informacija. Fokus je bio na počiniocu.

„Molimo vas da prestanete da nas dodatno razarate svojim izveštavanjem“, napisali su u otvorenom pismu nakoliko meseci nakon masovnog ubistva roditelji ubijene dece.

Savet za štampu analizirao je izveštavanje devet štampanih medija sa nacionalnom pokrivenošću – Alo, Blic, Danas, Informer, Kurir, Nova, Politika, Srpski telegraf i Večernje novosti – u periodima od 4. do 13 maja, a zatim od 25. maja do 3. juna.

Savet je saopštio da su ovi mediji objavili 2.113 strana o ubistvima u Ribnikaru, Duboni i Malom Orašju, a u 241 tekstu je zabeleženo 1.011 prekršaja Kodeksa novinara Srbije.

I sve to nije bilo dovoljno, novo kršenje kodeksa nastavljeno je tokom izveštavanja sa suđenja roditeljima maloletnog ubice koje je bilo zatvoreno za javnost. Na dan kada se on pojavio u sudnici, gotovo uživo je u pojedinim medijima prenošeno ono što je govorio. U sudnici specijalnog suda ni advokati, ni optuženi, ni oštećeni, pa ni stručna javnost ne mogu da unesu telefone. Nikada nije utvrđeno da li je ono što su mediji objavljivali tačno, ali ni ako jeste, ko je taj ko je iz sudnice mogao da dostavlja poverljive informacije i nekažnejno krši naredbu suda.

Sistem (ni)je zakazao

Gotovo ničija odgornost nije do kraja utvrđena, zato će jedna od prvih izjava nakon masovnog ubistva ostati upamćena. Tadašnja predsednica Vlade na TV Pink je izjavila “Sistem nije zakazao”

„Kakve god mere da donesemo, a danas je Vlada donela čitav niz mera o kojima je sinoć pričao predsednik Srbije Aleksandar Vučić, i da smo ih imali na snazi, iz svega što vidimo mislim da ne bi sprečile ono što se dogodilo. Ne mislim da je sistem zakazao“, rekla je Brnabić u večeri u kojoj je u Beogradu i Srbiji vladala nikada glasnija tišina. Deca su baš u to vreme za svoje drugare palila sveće.

Mnistar Branko Ružić je podneo ostavku 7. maja, četiri dana nakon masovnog ubistva u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“.

“Ostavka je lični, ali i politički čin, u razvijenim demokratskim društvima, a u našem regionu, vrlo često odlika slabosti. Neka javnost sudi”, naveo je Ružić na tada na svom Fejsbuk nalogu.

I bila je to jedina ostavka iako tek četiri dana nakon masovnog ubistva. Ružić je kasnije pričao da je odluku o ostavci doneo i pre nego što je tog jutra ušao u Osnovnu školu.

Direktorka škole tek se 9. maja prvi put javno oglasila, nije nudila ostavku, razrešena je u julu 2023. godine.

Ceo tekst pročitaje na insajder.net